Jedan san

Prva jutarnja rosa pala je po polju,
bosa sam, ali ne smeta mi ,
stopala mi vlazna, godi mi.Vjetar se lagano poigrava
sa mojom raspustenom kosom, 
dok se tek rođeno sunce
cezljivo  umiva sa prvom rosom.

Čujem glasove iz daljine ,
ali ne razaznajem rijeci,
kao da mi nešto govore…
ne,ne razumijem šta žele reci.

Ne čujem ti korake ,
ali znam da mi prilazis,
ne vidim ti lik, ali znam ,
samo mi ti u snove dolazis.

Kroz misli mi prolazi
„od kuda sada ti“,
ali zar je to i bitno
tu si kraj mene, moj jedini…

Taj stari dzemper…

Eh, evo opet zahladni…Sjeverac samoce zahuca ponovo sa visina moga zivota, zaledi svaki damar u dolini mojih snova, mojih nadanja. I sada, kao i svaki put, kada taj zlocudni putnik namjernik, pruzi svoje nemilosrdne kandze ka meni, ja brizno stisnem onaj tvoj dzemper, zatvorim oci i osjetim tvoju toplinu. Da, onaj dzemper ljubavi tvoje, koji si nehotice navukao na moje ozeblo srce, jednoga tmurnoga jesenjega dana, kada je isti taj zlocudnik zario svoje kandze u moju dusu. Kao da te gledam sada, svojim drhtavim, nespretnim prstima si pokusavao da zakopcas sve one male dugmice osjecanja, zelja i snova, mucio se da me ne dotaknes svojom ceznjom, krio pogled obecanja, smesio se osmjehom malisana koji zeli , dok si mi namjestao dzemper… Da, prodjose godine, taj stari dzemper me jos uvijek grije, od svih sjeveraca krije. Mada su mu sare tvojih osmjeha sada izbledjele, i mada su mu se niti tvojih saputanja istanjile, i mada su mustre tvojih poljubaca potpuno nestale, ja ga ipak jos uvijek cuvam, da, ne rekoh ti nikada, ali nikada ga nisam ni skinula…