Zbogom prijatelju moj

Neka te andjeli zauvijek odnesu
leprsavim krilima bijelih pahulja,
u vjecnost njeznosti,ljubavi i sreće
gdje zauvijek će tvoja dusa da se kreće.

Neka ti beskrajno plavetnilo neba
zauvijek bude topli skromni dom,
a srebrenih, blistavih zvijezda roj
vjecna postelja, prijatelju moj.

Neka ti osmjeh vjecno lebdi na usnama
dok se seces zelenim nebeskim dolinama,
i zanjes zlatno klasje rodnoga zita
bas kao nekad’, sjecam se slika.

Neka se sunce sa tobom smjesi
na one sto ostadose za tobom,
i ja ću tako da te se sjecam
prijatelju moj, zauvijek zbogom.

Gresni ljubavnik

 Mjesece, moj gresni ljubavnice,
zašto te nema ove bludne noći,
ponoc je prošla već odavno
već su se suzama ovlazile oci.

Izvuci se ljencino iz poostelje svoje,
srebrne ruke raširi po noći,
drhtavo te tijelo ceka moje,
o mjesece, ljubavnice, kad’ ćeš mi doći?

Oci su moje sada sklopljene,
vrelo tijelo pruzeno, bez stida,
zasijaj mjesece, dotakni mi usne vatrene
provuci zrake kroz duge kose raspustene.

A ja ću i dalje da sklapam oci
da me ne opije taj sebrni sjaj,
samo će tijelo da pamti dodire
a dusa da sapuce „Ne želim kraj”.

Tebi Duso

 Al’ čemu rijeci utjehe?? prekasno je,
čemu tuga sa biserima mladosti
što se pokidase sa njezene niti
jednoga zivota, jedne radosti??

Cemu boli za zrncima snova,
sto oseka sudbine odnese u dubine,
sto kad’ kad’ neka plima nova
baci na obalu jedne sudbine.

Ne tuguj, ne zali, ne boli,
samo budi, to je dovoljno,
samo postoji.

Pticica

Pticica slomljenih krila
bespomicna na smrznutoj grani,
vjetar hladne tuge je siba
al’ nema ko da je brani…

Zeljela sam da ponovo letim,
nadala sam se da ću da pjevam,
sa cime da letim kad’ te se sjetim
kako da pjevam kad’ glasa nemam??

Zašto mi krila zelje polomise
s’ cime ću sada da poletim,
zašto mi glas nade oduzese
kako da pjevam kad’ te se sjetim??

Tebi…

Cekat’ ću te ove besane noći
dodji da nam se duse opiju,
umjesto vina tugu ću da tocim
neka boli, al’ ne daj suzama da liju.

Napij se tuge s’ usana mojih
gorke su poput cemernog’ otrova,
napicu se i ja sa usana tvojih
ostace nam dusa zauvijek krvava.

Ne krij taj pogled proljetnih polja
opij se mojim punim tuge,
odvescu te u carstvo jednoga bola
gdje te nikada nisu vodile druge…

Jelena, zena izgubljena

Pruzi svoju ruku
ovoj ruci sto drhti,
povescu te tamo
gdje nema smrti,
gdje ljubav se radja
svakog novog trena,
gdje Jelena nije
žena izgubljena.

Cujes li vapaj duse moje
zove te, dodji u snove moje,
u polju sa bezbroj bijelih gerbera,
ceka te bosa, njezna i snena,
ceka te jedna žena Jelena.

 Ovdje su suze biseri bijeli,
oci uplakane,pupoljci zeleni,
drhtava ruka, snijezna pahulja,
ovdje Jelena nije izgubljena.

Uzmi me njezno u narucje svoje,
sapuci mi tiho, milo moje,
sapuci njezno, makar i laži
neka me samo sapat tvoj mazi.

Uspavaj me tiho
da niko ne cuje,
da dusa ne zna
kako da boluje,
neka me ne bude iz ovoga sna
jer Jelena je zauvijek izgubljena.