Gresni ljubavnik

 Mjesece, moj gresni ljubavnice,
zašto te nema ove bludne noći,
ponoc je prošla već odavno
već su se suzama ovlazile oci.

Izvuci se ljencino iz poostelje svoje,
srebrne ruke raširi po noći,
drhtavo te tijelo ceka moje,
o mjesece, ljubavnice, kad’ ćeš mi doći?

Oci su moje sada sklopljene,
vrelo tijelo pruzeno, bez stida,
zasijaj mjesece, dotakni mi usne vatrene
provuci zrake kroz duge kose raspustene.

A ja ću i dalje da sklapam oci
da me ne opije taj sebrni sjaj,
samo će tijelo da pamti dodire
a dusa da sapuce „Ne želim kraj”.

Tebi Duso

 Al’ čemu rijeci utjehe?? prekasno je,
čemu tuga sa biserima mladosti
što se pokidase sa njezene niti
jednoga zivota, jedne radosti??

Cemu boli za zrncima snova,
sto oseka sudbine odnese u dubine,
sto kad’ kad’ neka plima nova
baci na obalu jedne sudbine.

Ne tuguj, ne zali, ne boli,
samo budi, to je dovoljno,
samo postoji.