Taj stari dzemper…

Eh, evo opet zahladni…Sjeverac samoce zahuca ponovo sa visina moga zivota, zaledi svaki damar u dolini mojih snova, mojih nadanja. I sada, kao i svaki put, kada taj zlocudni putnik namjernik, pruzi svoje nemilosrdne kandze ka meni, ja brizno stisnem onaj tvoj dzemper, zatvorim oci i osjetim tvoju toplinu. Da, onaj dzemper ljubavi tvoje, koji si nehotice navukao na moje ozeblo srce, jednoga tmurnoga jesenjega dana, kada je isti taj zlocudnik zario svoje kandze u moju dusu. Kao da te gledam sada, svojim drhtavim, nespretnim prstima si pokusavao da zakopcas sve one male dugmice osjecanja, zelja i snova, mucio se da me ne dotaknes svojom ceznjom, krio pogled obecanja, smesio se osmjehom malisana koji zeli , dok si mi namjestao dzemper… Da, prodjose godine, taj stari dzemper me jos uvijek grije, od svih sjeveraca krije. Mada su mu sare tvojih osmjeha sada izbledjele, i mada su mu se niti tvojih saputanja istanjile, i mada su mustre tvojih poljubaca potpuno nestale, ja ga ipak jos uvijek cuvam, da, ne rekoh ti nikada, ali nikada ga nisam ni skinula…